Grupna psihoterapija
Pored induvidualne terapije, koja uključuje odnos klijent-terapeut, posljednjih nekoliko decenija veoma uspješno se primjenjuje i grupni psihoterapijski rad. Grupna psihoterapija, poput individualne, pomaže ljudima da unaprijede svoje načine nošenja s problemima. Međutim, ovdje se osoba, osim s terapeutom, susreće sa grupom ljudi.
Razvoj kliničke i socijalne psihijatrije ide u pravcu shvatanja čovjeka kao društvenog bića, kao proizvoda kulturno-istorijske sredine koja stvara i utiče na razvoj njegove bolesti i zdravlja. Tako se ideja da grupa može da liječi mentalne poremećaje javila kao posljedica vjerovanja da grupa može da spriječi njihovo javljanje. Grupna terapija se preporučuje jer ona po principu liječenja predstavlja sličnu samo tolerantnijoj sredini od one koja je uticala na razvoj poremećaja.
Grupna psihoterapija usmjerena je na interakcije među članovima grupe pa je, stoga, posebno prikladna za one koji imaju probleme u socijalnim odnosima vezanim uz intimnost, povjerenje, samopouzdanje itd. Interakcije u grupi obiluju povratnim informacijama koje pomažu osobi da identifikuje i mijenja obrasce ponašanja koji narušavaju njene odnose s ljudima.
Grupna terapija
Grupna terapija se primjenjuje u različitim grupama ljudi i podrazumijeva veliki broj različitih tehnika rada. Nju u cjelini karakteriše nekoliko parametara. Tehnički okvir uključuje sljedeće momente: broj stolica je od 8 do 12; stolice su poređane u krug tako da svaki član vidi onog drugog, idealan broj članova grupe je 7-8; terapeut uvijek sjedi na istom mjestu.
Prva seansa ima poseban značaj u tradiciji i istoriji grupe. Početak rada u grupi, ma koliko to voditelj izbjegavao, odvija se po principu terapeut-klijent. Terapeut u grupi ima zadatak i teži da podstiče spontanost i slobodu. Načinom na koji sluša, toleriše ponašanja i ono što je rečeno, tonom kojim učestvuje u diskusijama terapeut, zapravo, predstavlja model.
Anksioznost i nesigrunost u grupi kod članova se manifestuje kroz ustručavanje da članovi otvoreno međusobno komuniciraju, kroz idealizaciju voditelja i usmjeravanje na prepoznavanje svojih problema kod drugih članova grupe.
U okviru pravila i principa poželjnog ponašanja treba istaći: od člana grupe se očekuje da se obaveže na učestvovanje u grupi, da dolazi na grupne sastanke jednom sedmično i da bude tačan. Zahtijeva se poštovanje privatnosti drugih članova grupe – imena članova i informacije koje oni iznose povjerljivi su. Od članova grupe ne traži se da na sastancima govore ili otkrivaju intimne podatke o kojima ne žele govoriti. Ipak, više će profitirati ukoliko su spremni učestvovati, ukoliko su spremni otvoreni i pričati o sebi. Grupa se nužno izvještava o predviđenim izostancima; iznenadni izostanci se prijavljuju voditelju kako bi ih on mogao prijaviti grupi; preporučljivo je važne životne odluke raspravljati u grupi; ni u seansi ni izvan nje nije dozvoljen tjelesni kontakt bilo koje vrste.
Početno ponašanje voditelja se sastoji u tome što on spriječava grupu da u prvoj seansi ćuti, daje do znanja grupi da ona ne može komunicirati preko njega, šalje poruku da on ne namjerava da je strukturiše, ne dozvoljava da jedan član zagospodari grupom, podstiče slabe, nejake članove da se uključe i pokažu svoja osjećanja, upućuje članove grupe da ono što se dešava u grupi može biti naporno, teško i bolno, podstiče članove grupe na važnost iznošenja osjećanja slobodno, otvoreno i spontano.
Kao dio procesa komunikacije u grupi javljaju se specifični grupni fenomeni. Neki od tih fenomena, kao što je fenomen ogledanja se ne javlja u induvidualnoj psihoterapiji. Opšte je načelo da je lakše vidjeti tuđi problem nego svoj. Zahvaljujući fenomenu ogledanja, to jest viđenja dijela sebe u drugim članovima grupe , ispitaniku viđenje sopstvenog problema postaje jasnije. Vidjevši u drugim članovima grupe svoje probleme i njihovo ispoljavanje i značaj koji oni imaju za nosioca problema, svakom članu grupe pružena je mogućnost da postane svjestan svojih skrivenih aspekata sebe.
U grupi se odvija proces socijalizacije, budući da dozvoljava pojedincu da ponovo nađe i odredi sebe u društvenom kontekstu. U grupi osobe postaju sve prisnije i otvorenije. Jedni druge upoznaju, jedni druge uče, otkrivaju, utiču na prevladavanje iskustava iz prošlosti koji sprečavaju promjene.
Doživljaj uzajamnog prihvatanja i razumijevanja omogućava da simptom uđe u jezik, ali i da se stiče kapacitet sposobnosti za učestovanje i dijeljenje prostora. Na taj način svaki pojedinac ima mogućnost da izađe iz izolacije u socijalnu sredinu u kojoj se može, kao i u grupi, osjećati sigurno i udobno.