Partnerska psihoterapija / Bračno savjetovanje

BRAČNA TERAPIJA

Najčešći problemi nesretnih parova

Iako parovi postaju nesretni u braku iz različitih razloga, postoji nekoliko tema koje se ponavljaju vezano za stres u braku.

Najčešći problem o kojem izvještavaju nesretni parovi je loša komunikacija. Supružnici  često osjećaju da njihov partneri postavljaju pretjerane zahtjeve koje oni ne mogu ispuniti. Drugi opet osjećaju da se njihovi partneri isuviše povlače, da ne dijele dovoljno i da nisu otvoreni u odnosu. Naposljetku, nesretni supružnici često izbjegavaju govoriti o problemima u njihovoj vezi zato što se učestalo raspravljaju i svađaju. Ovi problemi u komunikaciji rezultiraju time da se osjećaju loše u vezi sa sobom, svojim partnerom i vezom općenito.

Drugi najčešći problem povezan sa stresom u braku jesu nerealistična očekivanja koja supružnici mogu imati u odnosu prema braku ili jedno prema drugom. Npr.  supružnici  očekuju da njihovi partneri moraju znati šta on/ona misli ili osjeća bez da pitaju. Dodatno, nesretni parovi su skloni da daju negativna objašnjenja za ponašanje partnera. Npr. za bilo što loše što se događa u vezi krive svoje partnere.

Na prvoj terapijskoj seansi počinje procjena partnerskog odnosa i zajednički se definiraju postojeći problemi. Naredna dva susreta procjena se vrši pojedinačno. Svaki od partnera ima priliku u kontaktu sa terapeutom saopštiti vlastito viđenje problema i pretpostavke o tome što su uzroci problema, a koji su faktori ključni u njegovom održavanju. Nakon toga slijedi ponovljeni zajednički susret na kojem se pravi zajednički koncept razumijevanja problema i postavljaju terapijski ciljevi.

U prvoj fazi tretmana kognitivni pristup tretmanu parova se fokusira na promjenu iskrivljenih vjerovanja o partnerstvu, nerealističnih očekivanja i pogrešnih zaključaka o uzrocima teškoća koje su supružnici skloni pripisivati isključivo partneru. Partneri imaju svoje terapijske zadaće koje se zasnivaju na samoopažanju vlastitih misli i procjena koje utiču na to kako se partneri osjećaju i ponašaju u odnosu.

U drugoj fazi tretmana insistira se na povećanju pozitivnih interakcija među supružnicima putem poboljšanja vještina slušanja i izražavanja vlastitih želja i potreba na adekvatan način. Sticanjem kominikacijskih vještina u odnosu partneri postupno stiču osjećaj boljeg razumijevanja i efikasnosti u interakciji sa partnerom.

U trećoj fazi se planiraju zajedničke ugodne aktivnosti u pravcu povećanja osjećaja ugode i zadovoljstva u braku.

Neizostavan dio tretmana su vještine rješavanja problema u braku. Par se u terapijskoj seansi uči vještinama rješavanja problema čime se povećava osjećaj efikasnosti i partnerske saradnje u suočavanju sa životnim problemima i teškoćama.

 je nedostatak intimnosti i osjećanja ljubavi u braku. Kao što intenzivne emocije vremenom prirodno opadaju u većini veza, neki supružnici postaju uznemireni kada to primijete. Takvo prirodno stanje mogu  interpretirati kao gubitak osjećanja ljubavi,a što je opet često povezano sa smanjenjem izražavanja emocija ljubavi i smanjenjem seksualnih aktivnosti.

o kojima izvještavaju nesretni parovi su upravljanje novcem, ljubomora, konflikti vrijednosti i problem sa roditeljima partnera. Uzrok pojačanog stresa u braku mogu biti i nepovoljni životni događaji kao što su smrt člana porodice i ozbiljna bolest. Drugi se opet osjećaju ugroženo kada nastupe promjene u životu  njihovih partnera u koje nisu direktno uključeni. Primjeri za to mogu biti poslovni uspjeh i nova prijateljstva partnera.

 Prevencija povrata teškoća

 Tretman obično traje 15-20 terapijskih seansi, a nakon toga se planiraju mjesečni susreti koji su namijenjeni održavanju postignutih promjena i prevenciji povrata teškoća. U radu s parom uvijek postoji potencijal za vraćanje u stanje prije tretmana, naročito ako se radilo o hroničnom problem. Zbog toga je veoma važno po završetku terapije izraditi plan za prevenciju povrata teškoća. Prvi korak je sastavljanje liste problema o kojima treba razgovarati kada bilo tko od partnera osjeti da odnos počinje ići silaznom putanjom. Zbog toga je potrebno unaprijed utvrditi vrlo rizične situacije i rane znakove upozorenja na povratak negativnih ponašanja. Drugi korak je izrada plana djelovanja oko kojeg se partneri slažu, kao mjere sprječavanja pojave recidiva. To je neophodno učiniti čim se pojave prvi znakovi da se odnosi opet pogoršavaju. Nakon toga se izrađuje individualni plan tretmana za bavljenje kognicijama koje pridonose eskalaciji ljutnje i ponašanjima koja narušavaju odnos.

Na ovaj način u zajedničkom radu s parom smanjujemo rizik za povratak negativnih ponašanja i održavamo postignuti napredak.